Ima ta neka ortakinja iz Prijedora. Jelena Topić. Već neko vreme stoji na kutiji u centru grada. Ćuti, bleji, ne radi ništa. Da kažemo da stoji u mestu. Žuta štampa piše da je završila jedan, a sad će i drugi fakultet, da joj je ovo ustvari diplomski, drugi kažu bunt jer je nezaposlena, oglašava se valjda putem fejsbuka i piskara neke poruke uz sebe. Možda bleji samo jer joj se može, nebitno, koje god da su joj namere, razumem je. U potpunosti. I ja tako kod kuće, po ceo dan sedim, ćutim, blejim, ništa ne radim. Sedeo bih i u centru, al me mrzi da vucaram trosed sa sobom.

Jedini put kad sam sedeo na trosedu u centru, bilo je petog oktobra dvehiljadite. I isto su nam ko njoj prilazili ljudi, nude vodu, kartone sokova, tapšu po ramenu, to omladino, budućnosti naša. Niko nije znao da ne sedimo na trosedu koji smo izneli iz skupštine, već da sedimo na trosedu koji je ostavio neko kog je mrzelo da trosed iz skupštne vucara dalje od tog platoa ispred. Da predstavljamo sve osim budućnosti tih ljudi sa stolicama na glavama. Niko ništa nije ni pitao, svima su odgovarale uloge. Posle su se pojavili ljudi sa stiroporom pod dupetom. Dosta slična sorta, samo su ove nove nesrećnike uslikali na pokretnim stepenicama. Napredovala tehnologija, jebiga.
E, sad su ti novi u miksu sa onim starim na vlasti, pa se dosta stvari ponavlja ko nekad. Baš juče smo videli i fenomen iz devedesetih – puna hala, prazan parking. Ekskurzija autobusom do Beograda, dobiješ sendvič i neki dinar. Zezanje zagarantovano. Još su im podelili i one kurce na naduvavanje, da navijaju ko kad igra Đoković. A ako oni dolaze kod tebe, onda si recimo uslovljen da se pojaviš negde, i tamo ko prvi stigne, dobije zastavicu. Na primer, u Gračanici. Al i to ti plate, nije da nije.
Sećam se jednom, pre i prvih i drugih, posle tekme direktno sa Marakane u grad, neki RTS smo gadjali jajima, i bilo je zabavno dok nisu krenuli suzavci, jurnjava, zapaljeni kontejneri… A tad ako te stignu, prebiju te dobro, nije tu bilo kamera, snimaka, ljudskih prava. Al je bilo dobrog fudbala, igrali Zvezda i Barselona. Sad Zvezdu vucaraju ko one vašarske mečke po palankama pred izbore.
Kad je sve kulminiralo onim mitingom i ”volim i ja vas” kontramitingom, tad sam sedeo gajbi na trosedu, čuvali me roditelji, gledao sam na tvu, pratio izveštavanje sa radio stanica. Za deveti mart sam bio mali, al sećam se, tad mi je prvi put proradio taj uuu demonstracije adrenalin. I juče, sedim, gledam obraćanje predsednika iz Arene, govor u kom se obraća SNSovcima, da ”on ne bi mogao bez njih, bio bi usamljen kao bor na kamenu…”, naš predsednik. Usamljen. I čekao sam masu da povede ”Tomo, mi te volimo”, da čujemo još jednom čuvenu repliku, al to se nije desilo. Nije se desio ni miting, ni kontramiting, ništa. Sve i da jeste, sad bih isto ovako ćutao, blejao, neradio ništa, na gajbi, u trosedu, ne bi me ni bager pomerio. Postoje razni razlozi zašto, al verovatno je osnovni – jer mi se može, baš kao i Jeleni Topić. A i ona, dok ne progovori, ili dok mi se ne javi lično i odgovori na fejsbuk rikvestove, da pitam vas, odakle joj onoliko novih pari čizama? Da nije neka reklamna kampanja u pitanju!?