“Hristos se rodi, a mi ćemo vam prikazati porođaj četvorki!”, kolko bolesna najava emisije, razmišljao sam dal je dovoljno bolesno da započnem novi blog, i šta je on zapravo rekao.. tu negde sam skapirao da gledam porođaj četvorki! Alo. Sad me ustvari muči što sam refleksno promenio kanal, pa nisam siguran da li je bio carski rez ili… Kapiraš. Fokusirao sam se na TV program tu oko praznika. Bar sam hteo. Neprihvatljivo je što ove godine nije bilo Ivkove Slave, razumem ja potrebe televizija da svake Nove godine promene šemu, uvedu nove filmove i sveže šou programe, ali ukinutu Ivkovu slavu, to je zaista poražavajuće. Ovi evropejci stvarno čine sve da nam unište nacionalni identitet. Recimo, da su Velja Ilić i Koštunica predsednik i premijer, ubeđen sam da bi smo gledali “Badnje veče i Božić kod Cece”, cela Srbija bi jutro provela pred RTSom, da vidi ko će biti položajnik, voditelj programa bi bio Žika Seljak. Stručni konsultanti, Aca Lukas i naravno, Džej.
Juče sam prošao kroz Čačak, tradicionalno sam opsovao, da ispoštujem grad. Dal ih je neki njihov Duško Radović budio uz – Jebem ti mater, Čačče. Predrasude prema gradovima kod ljudi koji u njima ne žive su kao kod ljudi kojima kad kažeš da se baviš hip hopom, krenu da mašu rukama i retardirano se krive. Ha, rime. Danas sam, da ispoštujem tradiciju Božića, da šta radiš u ovom danu, radićeš cele godine, napisao strofu, na koju smo Supreme i ja nadovezali još tri strofe i refren, tako da od nas očekujte (minimum) jedan album pre smaka sveta. A stvarno, nije Čačak Velja Ilić, nije ni Palma Jagodina. Verovatno. Zamisli grad u kom žive samo debeli ćelavi paori. I malu debelu ćelavu decu vode za ruke do svojih debelih ćelavih vaspitača, koji, ako su neženje, za letnji raspust idu u Grčku sa neudatim Jagodinkama (no Simonović). Ne, moram da priznam, mnogo mi je lakši život od kad se Dačić izvinio za devedesete. A onda je danas rekao da nam treba jaka država kao u vreme Tita. Maršal Ivica. Politika je večna tema, kao Krkobabić. Zvaće me Ivan Ivanović da mu pišem emisiju ako ovako nastavim. Bah.
I ti srpski kvazi komičari voditelji, tugica, ustvari, to je relativna stvar, upravo potvrđuje Savo Milošević kod Sanje Marinković. Na Zlatiboru je ograničen izbor kanala, tako da sagledavam situaciju sa strane prosečnog Srbina koji živi van gradova sa kablovskom. Jao, Nenad Čanak. I gitara. Baš da vidim dal koristi štap umesto trzalice. Uglavnom, ako u toj situaciji nemaš, a obično nemaš, za preskup internet preko mobilnog, vrtiš kanale i osuđen si da biraš između porođaja četvorki i Sanje Marinković. Svejedno.
Čanak je svom sinu dao savet – “uvek gumica, nikada igla”. To je baš ponosno izgovorio. Dal će sutra neki ortak iz recimo Donjeg Ljubiša da da isti savet svom detetu. Ženskom. Neću ko neki mator čovek da pričam kako je televizijski program izgledao kad sam bio mali, al brate. Ugasila mi se vatra. Prva pesma koju sam snimio sa Mauzerom zvala se TV Repertoar. Miiilica na kvadrat. One su pobedile sa novogodišnjom emisijom. Čuo sam i da je Marčelo poslao neku pobedonosnu poruku, ali to nisam video. I tako isprekidano razmišljaš, jer su i kanali takvi, menjaš, menjaš, menjaš i ništa. Eto. Sad recimo kažu da je neko nevreme pogodilo Crnu Goru, kolko god da je to realno, i uglavnom, tamo je sranje neko. A onda kažu da je i Kopaonik pogodila mećava, što dovodi do zaključka da me nešto slično i ovde očekuje. Kad nemaš o čemu, s ljudima pričaš o tome kakvo je vreme. To je iz prošlog bloga. Pratiš? Aj.